IVO ANDRIĆ (1892. – 1975.)

-OBILJEŽAVANJE 120. OBLJETNICE ROĐENJA –

Ivo Andrić (Dolac kraj Travnika, 1892. – Beograd, 1975.) – književnik hrvatskoga podrijetla. Studirao je filozofiju, slavistiku i povijest u Zagrebu, Beču i Krakovu. Kao pripovjedač tematski je vezan uz zavičajnu Bosnu čiju je sredinu i sudbine njezinih stanovnika slikovito prikazao u brojnim pripovijetkama (Put Alije Đerzeleza, Most na Žepi, Anikina vremena, Priča o kmetu Simanu) i romanima (Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Prokleta avlija). Napisao je i nekoliko pripovjedaka o djeci i djetinjstvu. Za svoje je stvaranje 1961. dobio najveće priznanje – Nobelovu nagradu za književnost.

Misli Ive Andrića:

v  Tko čini dobro, od njega se još više dobra očekuje.

v  Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

v  Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.

v  Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.

v  Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lako pobjeći.

v  Svi pravi životi su lijepi i teški.

v  Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.

v  Vrijednost ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž.

v  Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek ne će moći nagledati.

v  Smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umijemo da ih nađemo sami u sebi.

v  Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.