„Ovdje, u dolini,

slavuj – zapleten u mrežu

svoga glasa – kljuje

srce tišine.

A gore, malo brdo Gračina,

od zemlje odlijepljeno.

Na njemu groblje

i silueta Svetog Mihovila

u krilu mjeseca.

(…)

(Noć u Zvečanju)

U pitomoj dolini ispod Mosora

Krajem studenoga obilježili smo 95. obljetnicu rođenja našega zavičajnoga pjesnika, prozaista, esejista, prevoditelja, kroatista i hispanista, sveučilišnoga profesora Nikole Milićevića (1922. – 1999.). Uz tu smo obljetnicu unaprijed planirali i dana 1. prosinca 2017. godine održali terensku nastavu u Zvečanju, u našem i Nikolinom zavičaju. U zajedničkom druženju u prirodi i prigodnom programu, sudjelovali su učenici 5. i 7. razreda sa svojim učiteljicama. Na brdu Gračina, ispred crkve sv. Mihovila, održan je zanimljiv sat Geografije, a nakon toga na mjestu gdje počiva, pomolili smo se i kazivali stihove pjesama omiljenog nam pjesnika Nikole Milićevića.

Prema motivima i tematici izgovorenih stihova, osvrnuli smo se na izvor lirike koji je Milićević nalazio u zavičaju i svemu onome što je zavičajno. Njegov snažni osjećaj povezanosti s rodnom grudom, korijenima, davnim pretcima, jezikom i domovinom, ističe i profesor Vinko Brešić: „ Zbirke su mu prožete nostalgičnim prisjećanjem na zavičaj i djetinjstvo, na rodna Poljica i ljude ovog kraja. U isto vrijeme one su lirske meditacije o mukotrpnome životu i sudbini ljudi iz zavičaja – baš kako to stoji u pjesmama Noć u Zvečanju, Elegija za moje mrtve, Čempres, Živa česma i dr.“.

S posebnim naglaskom na pjesnikovu duboku povezanost s prirodom, ponavljajući znanje iz Prirode (Biologije), uživali smo u „pitomoj dolini ispod Mosora, gdje su široki vidici otvoreni, a zelenilo prirode i ptice najljepše“.  Uputili smo se do pjesnikove rodne kuće, do crkve sv. Križa, gdje su učenici odigrali zamišljeni književni susret s Nikolom Milićevićem. Glavne uloge imali su zbunjeni putnici namjernici, koje su učenici OŠ „1. listopada 1942.“ Čišla upoznali sa stvarnim biografskim činjenicama  i stvaralaštvom svoga zavičajnoga pjesnika. Vjerujemo da će učenicima ostati u sjećanju Nikoline riječi o važnosti knjige, čitanja i učenja:

“Da mene netko smjesti u neki prostor bez knjiga, bio bih naprosto osakaćen i nemoćan, bio bih prazan i izgubljen. Kad su one tu, čini mi se da sam zaštićen i dobro naoružan. Tu je čovjekovo iskustvo, znanje, traženje, tu su sve sreće i nesreće ljudskog roda, tu su ludosti i sanjarije, obmane i domišljatosti; tu je ljudsko posrtanje i ljudsko uspinjanje.

Svaki dan, djeco, čitajte, i bit će vam lijepo s knjigom kao da ste čitav svijet dovukli u svoju blizinu. Vjerujem da ćete to ostvariti i osjetiti ćete kako je čitav svijet vaš, s cjelokupnim ljudskim i božanskim blagom.“

Ovaj zamišljeni susret postao je potpuniji ulaskom u Nikolinu rodnu kuću čiji prostor svojom skromnošću potvrđuje ono što je Nikola rekao o svojoj obitelji: “Živjeli smo ne previše oskudno, ali dosta teško.“

Nakon nastave Hrvatskoga jezika, Geografije i Prirode (Biologije), uputili smo se pješice prema školi i kućama. U međusobnom druženju, osluškujući prirodu i diveći se njenoj ljepoti i u ovom prohladnom zimskom danu, složili smo se u zaključcima da nastavu u prirodi treba češće organizirati.