Nikola Milićević ( 1922.- 1999.)

Na početku svoga predavanja, bivša učenica Škole Jelena Alfirević, studentica Hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, 6. ožujka 2015. godine u Zvečanju rekla je „da nije jednostavno govoriti o NIKOLI MILIĆEVIĆU, tihom, ustrajnom, nenametljivom a sveprisutnom pjesniku, pripovjedaču, književnom kritičaru i teoretičaru, esejistu, antologičaru i prevoditelju“, te se ona „odlučila za sintagmu bogate jednostavnosti riječi kako bi istaknula tek poneke detalje iz Milićevićeva života na putu njegova značajnog stvaranja i djelovanja“.

Jelena, kao kći svojih i Nikolinih rodnih Poljica, s ponosom ističe da je „upravo rodna gruda Zvečanje iznjedrila Nikolu Milićevića - velikog čovjeka i velikog književnika koji je „u ovoj pitomoj dolini podno Mosora“ rođen 27. studenoga 1922. godine. Kao dječak i gimnazijalac Milićević je često boravio kod strica svećenika i astronoma don Nike Milićevića u pustinji Blaca na Braču, koju su osnovali 1550. poljički popovi glagoljaši, prebjezi pred Turcima. U  samostanskom obitavalištu, ugrađenom u stijenu na strmim liticama južnog dijela otoka Brača, mogao je mladi Milićević u punoj rasvjeti dalmatinskog sunca promatrati golemo prostranstvo mora, nebo puno blistave vedrine, veličanstvene prizore u svjetlosti i suncu usred nebeske i morske modrine. U tome tajanstvenom prostoru osluškivao je u dubini ponora zagonetno šumorenje mora, promatrao u tišini ljubičaste magle na horizontu, odbljeske purpurnoga sunca na zalasku i blistave svjetionike po hvarskom arhipelagu. U tišini pusti­njačkog prostora suočavao se dječak s mnogim nepoznatim i nejasnim predmetima, sa starodrevnim zapisima, glagoljaškim misalima, zbirkom slika, zemljopisnih karata i portreta, a nadasve s astronomskim instrumentima, koji su izazivali njegovu znatiželju i radoznalost. A kad mu je stric priuštio u zvjezdarnici astronomsko promatranje svemira, mogao je upoznati i tajanstveni svijet zvjezdanog neba.

U ledenoj tišini,  osluškivao je budući pjesnik ono čudesno vrelo žive predaje i legendi, koje su ga ispunjale strahopoštovanjem. U takvom okruženju okoline obogaćivala se njegova dječja mašta, koja je izgrađivala u njemu sklonost prema tradiciji, prema klasičnim umjetničkim vrijednostima, prema mediteranskoj “melankoliji”, prema elegičnosti lirske meditacije, koje je obilježilo njegovo književno-umjetničko stvaralaštvo.

Nikola Milićević pjesme je, prema vlastitome svjedočenju, počeo pisati još u osnovnoj školi. Prve stihove poklonio je krajobrazu, proljeću i svitanju, a naslovi su Milićevićevih istaknutih zbirki pjesama itekako sugestivni: Zlatna grana, Obećanja žute zore, Snijeg i crna ptica, Prah zemaljski, Ruke pune mošta, Nepovrat, Pjesme iz tišine.

Milićević, “zemaljski hodočasnik” (B.Donat) i “moderni Sizif” (V.Brešić)  raspolovio je svoje srce te jednu polovicu poslao da putuje svijetom, a drugu “ostavio tamo/ gdje su glavni znaci života kruh i vino/ ponuđeni na starom hrastovu stolu (Tamo).”

Zvečanje i Zagreb pjesnikova su duhovna kolijevka. Zvečanje ga je podiglo, Zagreb oblikovao. Svaki na svoj način i u svoje vrijeme: prvi u djetinjstvu i ranoj mladosti kada se vrela naših duša najdublje i najtrajnije natapaju; drugi na pragu zrelosti i važnih životnih odluka, gorkih iskustava i prvih sumnji. Tako će prvo (slike zelenila, otvorenih prostora i širokih vidika, slike slobode - zavičaja) biti građa, a drugo alat, jedno ovisno o drugome. Gradu može oponirati jedino ono prirodno, zavičajno, zvečanjsko (koje je arhetip i figura sklada i sreće).

            Zavičaj i povijest Poljica velika je tema ovoga pjesnika koja se javlja kao ishodište, duboki osjećaj iskonske i tajanstvene, a trajne veze s korijenima: „Prstima kopam zemlju/ da nađem svoj korijen, svoju jezgru/ u njihovu pepelu.“ Kada kroz pjesme evocira svoj rodni kraj, kao da živne, oslobodi se suzdržanosti i zapjeva gipkije, zvonkije i s punim glasom, nesputano. U Milićevićevoj Riječi u vremenu stoji: „Nije li čovjek nekada, dok je živio sa svojim poljem i svojim plugom, posjedovao svoju prapočetnu mudrost, svoje ustaljeno znanje i svoj mir? Čitao je zvijezde, svjetlost, kiše, oblake, šume, ptice... i znao najnužnije da bi mogao na smiren način živjeti, i umrijeti...znao je svoje mjesto pod suncem, gdje mu je dom i gdje mu je put kojim mora otići i vratiti se.“

Nitko prije Milićevića nije tako dijalogizirao sa svojom zemljom: „Ona zna da sam joj se/ vraćao potajno, da sam kopao rupu/ u njoj i u nju vikao/ svoju patnju. Ona zna... da sam je cjelivao/kao majku“. Dragi zavičaj, baš poput majke, dočekuje svojim dražima ljepote, ali i bolnim pojavama prolaznosti. U njegovu prostoru Milićević traži čistoću iskonskog života, tajnovitih iskustava, čistih zanosa i tragove svojih izgubljenih snova.

Zagledan u svoju pejzaž-elegiju, u središte postavlja stoički ponosan Čempres, koji nad njom simbolički stražari. Upravo je „poezija osjećajne mudrosti“ temeljna bit i jezgra spoznaje svijeta Milićevićeve lirike.

Poštivajući tradiciju zalagao se za modernost, individualnost i univerzalnost. Pjesnik je cjeline i detalja, njegovana izraza, diskretne emotivnosti i emotivne misaonosti.

      U hladovini vlastite tišine duboko je proživljavao i sve što se događalo u biću hrvatskoga naroda. Kada su svi šutjeli, Nikola je progovarao stihom. A 1967. istupio je kao potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

Misao što ju je izrazio da su „pjesnici, a ne vojnici, sačuvali ovaj narod u njegovoj borbi za opstanak“, postaje jednim od pokretača njegove stvaralačke težnje kako bi pjesnička riječ sačuvala dostojanstvo i ozbiljnost umjetničke poruke.

         Jelena ističe posebno bistru jednostavnost Milićevićeve rečenice, jasnoću njegove misli koja je uvijek izravna a nikad nametljiva, čvrstoću njegova (poetičkog) stava koji, rekao bi možda tko, nije pretjerano moderan - ali je zato provjeren.

Milićević nas uvjerava u nepobitnost onoga što je već stotinama puta rečeno u raznim prilikama i na razne načine: da se najmudrije stvari uvijek kazuju jasno i jednostavno.

   Čistoća Milićevićeva izričaja, sigurnost njegova stiha sa svečovječanskim osjećajem i trajnim odjekom nesumnjivo pronalazi jasan put do tajanstvenih treptaja duše.

Još i više, učvršćuje vjeru u smisao poezije, u konačnici, vjeru u smisao života na ovom putu traganja, u doba lutanja, praznih artizama ili sveopće tjeskobe. No sve dok je i zrnca ljudskosti, (dakle, dok je svijeta) i dok je duše koja vapi za svojim (pra)početkom, i Milićevićevog je svevremenskog pjesničkog glasa i radosnog spoznanja o pjesmodajnosti njegovih stihova kojima se iznova i neprestano vraćamo, natapajući svoju neutaživu žeđ i žudnju za spoznajom na vječnom i nepresušnom - živom izvoru života.

Tamo - u modroj elegiji, u rukama punim mošta, tamo - u sjeni staroga čempresa, u trenutku buđenja, gdje o blagoslovljenom kruhu šume vjekovi, pjevaju polja i klasje, tamo gdje se čuje pjesma Čovjeka, radnika - težaka, tamo gdje mosorskim uzvisinama odjekuje blaga opomena i tiha mudrost. Tamo, a Ovdje.