Intervju S RODITELJIMA
U listopadu 2017. godine, u orgarizaciji Ureda za suzbijanje zlouporabe droga (u daljnjem tekstu: Ured) održan je godišnji sastanak Radne skupine za Sustav ranog upozoravanja u sludaju pojave novih psihoaktivnih tvari u Republici Hrvatskoj. Zadatak Radne skupine je savjetovanje Ureda o provedbi opće strategije Nacionalnog informacijskog sustava za droge, metodama prikupljanja i analize podataka, komunikacijskoj strategiji i daljnjem razvoju, aktualnim temama i trendovima koji se pojavljuju na području novih psihoaktivnih tvari, predlaganje aktivnosti i mjera te sudjelovanje u izradi radnih dokumenata i stručne literature.
Djeca se prema vama ponašaju točno onako kako ih vi naučite!
Nakon što prekorite svoje dijete, NE zaboravite ga zagrliti!
Ne tražite od djeteta da živi u vašem svijetu, umjesto toga posjetite vi njegov svijet.
Škola koja je usmjerena na dijete vidi roditelje kao svoje najvažnije partnere, jer su oni ti koji najbolje poznaju svoje dijete.
Najbolje stvari koje možete pružiti svome djetetu su vaše vrijeme, vaša pozornost, ljubav i brižnost.
Ne odrastaju samo djeca. Odrastaju i roditelji. Koliko god promatrali djecu da vidimo što će napraviti od svojih života, oni gledaju nas da vide što mi radimo sa svojim životom. Zato ne mogu reći djetetu da posegne za zvijezdama. Sve što mogu napraviti je da sama posegnemza njima.
Joyce Maynard
„Kada bih ponovo mogla odgajati svoje dijete,
više bih bojila prstima, a manje upirala prstom.
Manje bih ga ispravljala, a više s njim veze uspostavljala
Skinula bih pogled sa sata, a više bacala pogled na njega.
Pobrinula bih se da manje znam, a da mi više bude stalo.
Išla bih na više izleta i puštala više zmajeva.
Prestala bih izigravati ozbiljnost i ozbiljno bih se igrala.
Trčala bih kroz više polja i gledala u više zvijezda.
Više bih ga grlila, a manje vikla.
Rjeđe bih bila stroga, a puno bih mu više toga priznavala.
Najprije bih mu gradila samopouzdanje, a kasnije kuću.
Manje bih ga poučavala o ljubavi prema moći, a više o moći ljubavi.“
Deset načela svjesnog roditeljstva
Ne bojte se da ćete maženjem razmaziti dijete, ali mu dajte prostora i da izrazi tugu i bijes.
Svjesni roditelji ispunjavaju potrebu svog djeteta za fizičkim kontaktom (držanjem, nošenjem, maženjem itd.). Ne boje se da će tako “razmaziti” dijete.
Svjesni roditelji prihvaćaju puni opseg emocija i bez osuđivanja svjedoče izražavanju svih emocija svoga djeteta. Svjesni su da ne mogu spriječiti svu tugu, ljutnju ili frustraciju, i ne pokušavaju zaustaviti svoje dijete u otpuštanju bolnih osjećaja plakanjem ili ispadima bijesa.
Svjesni roditelji djetetu pružaju stimulaciju primjerenu njegovoj dobi i vjeruju mu da će učiti u svom ritmu i na svoj način. Ne pokušavaju požurivati dijete da što prije uđe u sljedeću fazu razvoja.
Svjesni roditelji ohrabruju svoju djecu u učenju novih vještina, ali ne prosuđuju izvedbu djeteta niti kritikom niti procjenjujućom pohvalom.
Svjesni roditelji svaki dan odvoje vrijeme da bi potpuno posvetili pažnju svome djetetu. Tijekom tog posebnog, kvalitetnog vremena, oni promatraju, slušaju, reagiraju i pridružuju se djetetu u igri (ako ih ono pozove), ali ne usmjeravaju aktivnost djeteta.
Svjesni roditelji štite svoje dijete od opasnosti, ali ne pokušavaju spriječiti sve dječje pogreške, probleme i sukobe.
Svjesni roditelji ohrabruju dijete da samostalno rješava probleme i pomažu mu samo kad je potrebno. Ne rješavaju probleme svoga djeteta umjesto njega.
Svjesni roditelji postavljaju razumne granice, nježno vode dijete prema prihvatljivom ponašanju i uzimaju u obzir potrebe svih uključenih prilikom rješavanja sukoba. Ne pokušavaju kontrolirati djecu podmićivanjem, nagradama, prijetnjama, ili bilo kakvim kaznama.
Svjesni roditelji brinu se o sebi i iskreni su kad je riječ o njihovim potrebama i osjećajima. Ne žrtvuju se do mjere da postanu ogorčeni.
Svjesni roditelji nastoje biti svjesni načina na koje njihova bol iz djetinjstva utječe na njihovu sposobnost da budu dobri roditelji, i svjesno se trude izbjeći prenošenje vlastitih povreda na svoju djecu.
Prof. psihologije Aletha Solter
Djeca uče ono što doživljavaju
Dijete koje doživljava neprijateljsko ponašanje, uči se svađati.
Dijete koje doživljava ravnodušnost, uči se biti osamljeno.
Dijete koje doživljava kritiziranje, uči osuđivati.
Dijete kojemu se često prigovara ne primjećuje da ga okolina voli.
Ako se dijete ismijava, ono uči biti povučeno.
Dijete koje doživljava osramoćivanje, uči se stidjeti samoga sebe.
Dijete koje nema braću i sestre, ne zna što je bratska i sestrinska ljubav.
Dijete koje doživljava toleranciju, uči biti strpljivo.
Ako se dijete ohrabruje, ono se uči samopouzdanju i sigurnosti.
Ako dijete doživljava pohvalu, ono uči primjećivati i cijeniti dobro.
Dijete koje doživljava poštenje, uči se biti pravedno.
Ako dijete živi sa sigurnošću, ono se uči povjerenju.
Ako dijete doživljava odobravanje, ono se uči biti zadovoljno sa sobom.
Dijete s kojim se razgovara uči razmišljati.
Dijete koje doživljava da se roditelji vole uči da je obitelj zajednica ljubavi.
AKO DIJETE ŽIVI SA PRIHVAĆANJEM I PRIJATELJSTVOM, ONO UČI PRONALAZITI LJUBAV U SVIJETU.
Kako odgajati djecu bez kažnjavanja?
Ako dijete razbacuje igračke, umjesto da prijetite i vičete, možete mu zadati da ih svakodnevno posprema; ili ako gazi cvijeće u okućnici, zadati mu da svakodnevno zalijeva cvijeće. Nije potrebno naglašavati da je to kazna, primjerenije bi bilo reći djetetu da je to poseban zadatak za njega.
Kazna je riječ koju danas rijetki vole čuti. Nerijetko se događa da roditelji, u pokušaju da zaštite dijete, u potpunosti izbjegavaju bilo koji oblik kažnjavanja, a neki pak previše naginju kaznama. Potpuno je prirodno da roditelji vole djecu i pokušavaju ih pravilno usmjeriti i pripremiti za život. No, svatko se barem jednom nađe “pred zidom”.
Događa da se roditelji sve više osjećaju nemoćnima u svojim nastojanjima i pitaju se kako dalje i što učiniti. Gdje je zlatna sredina? Uvijek je najbolji način izbjegavanja nepoželjnog ponašanja – prevencija. I to od samog početka djetetova života.
Pokažite svojim primjerom
Dijete od rođenja pa sve do svoje šeste-sedme godine svijet doživljava cjelovito. Ima razvijen pojam o sebi kao jedinki, ali ne na način kao što će ga razviti kasnije u pubertetu. Još je uvijek zatvoreno u svoj unutarnji svijet. Ono je cijelo jedan osjetilni organ. Živi u bezgraničnom povjerenju u odrasle. Sve ono što se radi pred njim dijete upija i imitira. (Često se može vidjeti malu djecu otvorenih usta.) Mozak mu je u alfa stanju i sve što doživljava, doživljava cijelim svojim bićem. Dijete djeluje i dobiva reakcije na svoje djelovanje koje nije uvijek u mogućnosti razumom potpuno preraditi.
Reakcije na ponašanje djetetu mogu biti ugodne ili neugodne. Odrasli znaju da vatra peče ili da nož reže. Dijete to saznaje neugodnim iskustvom dodirivanja takvih predmeta. Naravno, odrasli čine sve da se takva iskustva izbjegnu. Svaki roditelj zna da upozoravanjem i opominjanjem ne postiže mnogo, ali pokazivanjem može postići sve. Ukoliko postoji opasnost od nekog predmeta, najbolji način je pokazati djetetu da je to opasno kroz igru.
S obzirom da dijete imitira okolinu (nesvjesno), ponašanje odraslih koji ga okružuju je od presudne važnosti. Pa i uz sve poduzete mjere, dijete će ponekad napraviti nešto što nije ispravno. Što sad? Uskraćivanje kazne može biti jednako loše kao i preveliko kažnjavanje.
Ne prepuštajte se bijesu
Kazna je postupak koji ima za cilj razvijanje i jačanje moralnih vrijednosti, buđenje svijesti i mijenjanje neprimjerenog ponašanja. Onaj koji kažnjava nikada ne smije uroniti u ljutnju i djelovati iz bijesa. Osoba koja kažnjava treba djelovati iz razuma i s ciljem. Ponašanje se uvijek odvija u različitom emotivnom kontekstu. Stoga, prije određivanja kazne, prvo se i roditelji i dijete trebaju smiriti. U ljutnji djeluju emocije, a ne razum.
Ne smije se dozvoliti da kazna dovede dijete u stanje straha ili bijesa. To samo vodi još većoj ljutnji i tvrdoglavosti, ali ne i razumijevanju posljedica djela. Zato svaki pogrešan postupak i svaka pogrešna riječ, a osobito vikanje na dijete djeluje “pogubno”. Vikanje “napada svaku stanicu” djetetova bića pa se često može primijetiti da se malo dijete prilikom plača trese. Starije se dijete brani od bola ulazeći u stanje bijesa i tvrdoglavosti.
Djeca kojima se stalno prijeti najstrožim kaznama žive u neprestanom strahu i emocionalnoj napetosti. Tada se u njima može stvoriti potreba obmanjivanja odraslih kao pokušaj izbjegavanja takve kazne. Jednako je loše ne reagirati na loš postupak djeteta ili reći mu: “O tome ćemo kasnije ili nešto slično, a poslije potpuno zaboraviti na to. Dijete gubi povjerenje u odraslu osobu pa su mogućnosti manipulacije velike. Dijete to doživljava kao da je zapravo sve dozvoljeno i zaključuje da posljedica neće biti.
Umjesto kazne, poseban zadatak
Kazna treba biti takva da razvija individualnost, dakle primjerena svakom djetetu. Kazna treba voditi dječjoj svijesti, treba je razbuditi i razbistriti. Na primjer, ukoliko dijete razbacuje igračke, zadati mu da ih svakodnevno posprema; ili gazi cvijeće u okućnici, zadati mu da svakodnevno zalijeva cvijeće. Nije potrebno naglašavati da je to kazna, primjerenije bi bilo reći djetetu da je to poseban zadatak za njega.
Na taj je način kazna usklađena sa djetetom i djelom koje je počinilo. Ispravljanje pogrešnog ponašanja je upravo nešto što će razvijati u djetetu osjećaj za pravednost i dijete doživljava kaznu objektivno.
Ljekovite priče
Ponekad je izuzetno učinkovito na djetetovo neprimjereno ponašanje reagirati pričanjem priče. Jednostavno započeti i pričati neku priču koja prikazuje upravo ponašanje djeteta. Recimo, ukoliko dijete laže, ispričati priču o čovjeku koji je toliko lagao da kad je na kraju počeo govoriti istinu, nitko mu nije vjerovao. Djetetu ne treba ništa u vezi priče objašnjavati niti ga ispitivati. Jednostavno je ispričati i ostaviti
dijete da je samo “preradi”. Malo po malo, dijete ugrađuje pozitivne primjere u svoj sustav vrijednosti.
Ukoliko se ovo provodi od samog početka, kasnije se neće (osim u iznimnim slučajevima) pojavljivati devijacije u ponašanju.
Kazna je postigla svoj cilj ako djetetova nutrina nije povrijeđena, a ono je shvatilo posljedice svog ponašanja. Tako i njihova moć rasuđivanja jača.
Izvor : Udruga hrvatskih učitelja Zvono
LIIJEPO PONAŠANJE JE VAŽNO
Lijepo i uljudno ponašanje osnova je u odgoju svakog pojedinca. Na roditeljima je da djecu nauče uljudnosti, poštovanju prema odraslima, pristojnog čekanja umjesto guranja i sličnim socijalnim vještinama koje će djetetu pomoći da izraste u moralnu osobu. U ovo današnje “moderno vrijeme” sve se više srećemo s dječjom neuljudnošću . Naravno djeca najviše uče ono što žive, pa samim time i takvo neprihvatljivo ponašanje vjerojatno kopiraju bilo od roditelja bilo od vršnjaka. No ipak i ti njihovi prijatelji morali su takvo ponašanje negdje “pokupiti”. Vraća li se tako taj začarani krug na sam početak – na kućni odgoj? Zasigurno. Osnova u lijepom ponašanju uvijek leži u odgoju. Slažem se kako su neka djeca temperamentnija od drugih, no to ipak ne bi trebalo biti nikakvo opravdanje za neuljudnost.
Zasigurno se svatko od nas susreo s nekom situacijom gdje djeca svojim ponašanjem u roditeljima izazivaju osjećaj neugode. Vjerujem da su upravo oni ti koji svojim toleriranjem neprikladnog ponašanja, djeci daju povod za takvo što. Odgoj djeteta složen je i vrlo mukotrpan posao, no ne učinimo li ono osnovno i naučimo svoju djecu lijepom ponašanju, društvo kojem već sada manjka moralnih vrijednosti tonuti će još više ka propasti i samouništenju. Vjerujte nikad nije prerano dijete učiti lijepom ponašanju bez obzira na izliku ” ah još je mali i to ne razumije “. Ponekad i ovako maleni kako se čine, imaju veću sposobnost upijanja i učenja nego što mi možda mislimo. Isto tako, primjećujete li već loše ponašanje, ili mislite kako ste u odgoju zakazali, ne očajavajte. Svako loše ponašanje dade se ispraviti ako su roditelji dovoljno uporni. Znam , mnogo puta svi mi radije odaberemo liniju manjeg otpora i popustimo svom djetetu zbog pomanjkanja volje ili vremena ili možda straha od loše reakcije. No, samo upornošću i dosljednošću zaista možemo učiniti mnogo.
Preispitajmo ponašanje svoga djeteta i svojim primjerom pokažimo mu što od njega očekujemo. Vjerujte, kada jednom shvate što se od njih očekuje i sami će se potruditi da nam ugode. Samo budimo dosljedni.
Neka od pravila lijepog ponašanja koje bi djeca (i odrasli) trebali poštivati:
biti uljudan
pristojno se ponašati za stolom
biti strpljiv i čekati svoj red
ne biti drzak i bezobrazan
na prekidati druge
ne rugati se
uvijek pristojno pozdravljati i govoriti “hvala” i “molim”
pokazati zahvalnost kada dobije poklon
biti brižan prema drugima
poslušati kad ga se nešto zamoli
ne raditi stvari za koje zna da smetaju drugome.
Uspijete li vlastitim primjerom naučiti svoju djecu da se ponašaju kako je gore navedeno, vjerujte, višestruko će vam se vratiti. Lijepo odgojenoj djeci lakše je u daljnjim međuljudskim odnosima što će im biti vrlo važno kada krenu u školu.