„Nema srca da bi oplakalo sasječeno meso ljudsko od Prosika do Pocelja, od Graca do Mosora. Nema pjesme. Nema riječi. Nema glasa. // Mate, Ante, Ivane, ko vas može dozivati dozivanjem? Ko vas može oplakati plakanjem, rane na ranama. Viči niz Ilinac. Viči moru i zelenim livadama uz Cetinu. // Zorko, Marijo, Matijo, gdje ste da vas nema na paši za ovcama? // Mrtve ruke materine priviju iznakaženu djecu, sasječenu. Krvnička četnička kama isjekla je iz utrobe novorođenče. U krvavom bratstvu povezane su ruke i oči krvavim mlazom i krikom užasa. // Pokolj. // Mlijeko iz razlupanih kanta slilo se u krvi mljekarica, krv se spojila s brašnom iz proparanih rubaca i vreća. Žene su nosile kruh. Iz grada su nosile zalogaj gladnoj djeci. U stazici, u kamenoj Stazici, u kamenoj stazici, prekinuo se put. (…)”

                                                                          (Jure Kaštelan, G a t a, „Dalmatinka u borbi” br.1., god. I., travanj 1943.)

 

U želji da sačuvamo spomen na 96 pogubljenih nevinih osoba, okupili smo se 1. listopada 2024. godine ispred župne crkve svetog Ciprijana u Gatima kako bismo sudjelovali na svetoj misi zadušnici za duše stradalih mučenika ovog našeg poljičkoga kraja.

U programu obilježavanja 82. obljetnice četničkoga pokolja mještana Gata, Čišala i okolnih poljičkih sela prvih dana listopada ratne 1942. godine, imali smo priliku poslušati živu riječ gospodina Andrije Pivčevića koji je u to vrijeme imao samo osam godina i pravim je čudom preživio zločin unatoč brojnim zadobivenim ranama. Ponesen kršćanskim duhom o zločincima nikad nije govorio s mržnjom, spremno oprašta, ali i poziva Poljičane da nikad ne zaborave, da molitvom i sjećanjem čuvaju nove naraštaje od ponavljanja krvave povijesti.

Novi poljički naraštaji na ovo sveto mjesto svake godine dolaze iz Osnovne škole „1. listopada 1942.“ koja svojim imenom čuva spomendan na nemile događaje. I ove godine su molili, palili svijeće, položili cvijeće, a u svečanom programu sudjelovale su učenice 8. razreda Područne škole Kostanje – Pia Škaričić, Lana Matijević i Ana Marasović kazivajući stihove svojih pjesama.

Poljičke nedužne žrtve i njihova patnja imaju neprocjenjivu vrijednost i značaj za naš poljički kraj, ali i za sveukupnu tragičnu povijest stradanja hrvatskoga naroda. Pozvani smo oživljavati sjećanje na patnju nevinih i čuvati uspomenu na njih.

Mir i spokoj

Ne želim rat, ne želim bol,

želim mir u svijetu mom

nek’ se ne sruši nijedan dom

nek’ moj grad bude mira simbol

 

Voljela bih da sunce grije svaki dan

i da je svijet kao san

da nema više boli

samo da svatko slobodno voli

 

Rat ništi sve dobro na svijetu,

uništi nas, ubije planetu

zato u miru nađimo spas

jer svijet bez rata bolji je za nas

                                                  Ana Marasović, 8. r.

Moja domovina

Od stoljeća sedmog Hrvati tu godine broje

da obrane domove svoje.

Put je njihov krvav bio

da bi se danas hrvatski barjak vio.

 

Rat je strašno stanje.

Vojnik nije baš lijepo zvanje.

Nevina krv i danas se lije

dok se jadno dijete iza majke krije.

 

Neka ljubav vodi ovaj svijet

Nek’ ljudi umjesto mržnje daruju cvijet.

Rat samo nevine žrtve broji,

a već sutra tu samo neki spomenik stoji.

 

Ljubav, mir i sloga, ne treba nam više,

i da sija sunce i padaju radosne kiše.

                                                           Pia Škaričić, 8. r.

Sjene rata

Znam da nije lako,

ali je moguće.

Znam da nije neizdrživo,

a opet mnogi ne izdrže?

 

Kako ga pogledati u oči?

Kako mu priznati grijehe?

Kako mu reći,

sve što mi je na duši?

 

Kad i ja griješim,

kad se i ja želim

osvetiti neprijatelju svome

koji mi načini zla u

prošlosti mojoj,

koji moju ražalosti

majku i

ubi oca ratnika moga.

 

Kako ljubiti neprijatelja svoga,

jedinu što povrijedi

domovinu moju,

carstvo moje

poslano od samoga Boga?!

                                      Lana Matijević, 8. r.