(Slime, 19. rujna 1928. – Krk, 23. svibnja 1971.)
Ovdje sam od prapočetka
U ovom kamenu
Provirujem noktima, i zubima, i borama na čelu
Ovdje gdje kamen već vječno stoji
I ostaje za vječno
(Sa mnom što neprestano nestajem nekamo)
I to je ono po čemu jesam
(…)
(U ovom kamenu)
Dana 19. rujna 2023. godine obilježava se 95. obljetnica rođenja pjesnika Josipa Bepa Pupačića, jednoga od najboljih hrvatskih pjesnika. Rođen je u Slimenu i osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, gimnaziju je pohađao u Slavonskom Brodu, Bolu i Splitu, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao urednik književnih časopisa (Krugovi, Književnik), predavač, profesor na Katedri za stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u Lyonu i Londonu bio je lektor i profesor hrvatskog jezika.
Njegove lirske pjesme bogate su dubokim doživljajima vlastitoga djetinjstva i ljubavlju prema rodnome kraju. U pjesnikovim stihovima osjeća se divljenje prema prirodi, stopljenost s njom i njenim ljepotama i zagonetkama, osobito izraženo u njegovim prvim zbirkama. U kasnijim Pupačićevim zbirkama javljaju se i bolni osjećaji, sumnje, nemiri, doživljaj prolaznosti, zapitanost o smislu života te opsesija smrću. Tema njegovih pjesama bila je i tragična sudbina njegove obitelji koju ni sam nije mogao izbjeći.
Objavio je sljedeće zbirke pjesama: Kiše pjevaju na jablanima, Mladići, Cvijet izvan sebe, Oporuka i Ustoličenje, a posmrtno su mu izišle zbirke Moj križ svejedno gori i Uspravan hod.
Josip Pupačić poginuo je 23. svibnja 1971. godine u tragičnoj zrakoplovnoj nesreći na Krku, a tada su poginule i njegova supruga Benka i kći Rašeljka.
Prigodnim panoom u hodniku škole prisjetili smo se Josipa Pupačića, u želji da ovaj veliki zavičajni pjesnik svojim stihovima živi u svima nama, baš onako kako je i sam predvidio (Rasut ću sebe u srca mnoga, / i živjet u bezbroj života…).
Zrinka Pavković