Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora. (J. Kaštelan, San u kamenu)
Učitelji i učenici od petog do osmog razreda OŠ „1. listopada 1942.“ iz Čišala održali su 13. listopada 2023. godine izvanučioničku nastavu u Zakučcu. Nakon posjeta HE „Zakučac“ i Komunalnom poduzeću „Peovica“ uputili su se do rodne kuće zavičajnoga pjesnika Jure Kaštelana kako bi u zajedničkom druženju u prirodi, na izvorima iz kojih je i Jure potekao, na kojima je odrastao i koji su oblikovali njegovu sliku svijeta, pronašli pjesnika, o njemu učili i govorili.
Učenici su prigodnim programom jedni druge pobliže upoznavali sa životom i umjetničkim stvaralaštvom velikoga pjesnika. Govoreći stihove Jurinih pjesama i zanimljive biografske pojedinosti, iskazali su pjesniku svoje duboko poštovanje i zahvalu.
Ovom izvanučioničkom nastavom učenici su uspjeli ostvariti susret sa živim pjesnikom Jurom Kaštelanom u bogatstvu njegova zavičajnoga rječnika, kroz „čaroliju zvuka” njegove riječi.
Iz pjesnikove biografije
Jure Kaštelan rodio se u Zakučcu, 18. prosinca 1919. godine od oca Ćirila i majke rođ. Mandić te je u srodstvu sa svetim Leopoldom Bogdanom Mandićem. Jure je prvo od osmero preživjele djece svojih roditelja. Odrastao je u siromašnoj, seljačkoj obitelji. Osnovno školovanje započeo je u negdašnjem glagoljaškom sjemeništu na Priku. Zavičaj mu je bio prostor u kojemu se sabiru sve pustolovine duha i sva snatrenja, ali u spoju rodnih Poljica s Cetinom. U svemu je ostao dosljedan i neraskidivo vezan za svijet iz kojega je potekao, noseći u sebi slike i tonove toga svijeta, kao i bogatstvo zavičajnoga rječnika. Naš zavičajni pjesnik Nikola Milićević je zapisao: „Kaštelan je jedan od onih pjesnika koji vjeruju u magijske osobine riječi, u čaroliju njena zvuka koji proširuje i preobražava njen smisao. Stoga je u Kaštelanovu stvaranju uočljiva velika sklonost prema zvukovnim elementima i muzici koju često postiže upravo ponavljanjem riječi i stihova.“
Snažno je odjeknuo govor Jure Kaštelana, uglednog sveučilišnoga profesora teorije književnosti i pjesnika najviše razine, kako za njega kaže fra Bonaventura Duda, u obranu hrvatskoga književnog jezika pred nasrtajem onih koji svoj jezik označuju jedino srpskim imenom. Uvidio je što se zbiva i smatrao da je prirodno, ako već stoljećima postoji hrvatska književnost, da i jezik kojim pišu naši književnici, nazivamo hrvatskim imenom. Jure Kaštelan, uz bibličara fra Bonaventuru Dudu, najviše je zaslužan i što smo 1968. godine dobili prvo cjelovito izdanje Biblije u izvrsnom prijevodu na hrvatski jezik, poznato kao Zagrebačka Biblija.
Kaštelan je ostavio devet izvornih zbirki pjesama, a njegove pjesme, u samostalnim zbirkama ili u antologijama, prevedene su na gotovo sve europske jezike, dok se njegovo ime nalazi u svim inozemnim pregledima hrvatske književnosti i u svim leksikonima pisaca.
Skromno je i samozatajno živio. U njegovu stanu, u Zagrebu, između spavaće i radne sobe, stajalo je starinsko poljičko raspeće. Umro je u sedamdeset i prvoj godini života, 24. veljače 1990. godine u zagrebačkoj plućnoj bolnici.
Stota obljetnica pjesnikova rođenja obilježena je Državnim skupom u Omišu 18. prosinca 2019. godine. Tim je povodom, uz projekt zagrebačke osnovne škole koja nosi pjesnikovo ime, nastala Pjesma živom pjesniku, koju je Kaštelanu napisala i posvetila Sanja Miloloža, prof., izvrstan savjetnik, a uglazbio ju je Marko Jašek, prof. Pjesma se može poslušati na poveznici https://www.youtube.com/watch?v=BSbErDPESQ8
Sv. Leopold Bogdan Mandić – apostol ispovjedaonice; apostol ljudskog prijateljstva; apostol Crkvenog jedinstva; veliki svetac i rodoljub – to su bile misli vodilje kroz koje su učenici sa svojom vjeroučiteljicom pokušali prikazati lik i djelo ovog našeg nebeskog zaštitnika prilikom posjeta njegovom svetištu u Zakučcu.
Štovanje sv. Leopolda kod nas neposredno nakon njegove smrti (1942. Padova) najprije širi kardinal Alojzije Stepinac, da bi danas imali više svetišta sv. Leopolda od kojih je jedno i ovo naše u Zakučcu, rodnom mjestu pradjeda mu Nikole Mandića.
U Maticu krštenih crkve Blažene Gospe od porođenja u Zakučcu upisano je u prosincu 1728. krštenje Nikole Mandića, svetčeva pradjeda, pod čijim vodstvom sredinom 18. stoljeća rod plemića Mandića, iz Zakučca preseljavaju u Boku kotorsku, u grad Herceg-Novi, noseći sa sobom četiri vrline Poljičana, koje će i Leopold naslijediti i nositi u životu:
- radišnost od zore do mraka (u ispovjedaonici 40 godina nije brojio sate ni minute)
- velika pobožnost, povjerenje u Boga i Blaženu Djevicu Mariju (naziva ju „moja Gospodarica“)
- razboritost u sudu tj. prosuđivanju (tzv. seljačka trijeznost)
- hrabrost, otisnuti se, zaploviti u daleki svijet
Izvor njegova žara i ljubavi bila je euharistija, ali i ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, koju od milja zove svojom Gospodaricom. Odlikovao se uzornim vladanjem, ljubavlju prema vršnjacima, trudio se oko kršćanske savršenosti, bio je marljiv u učenju, pobožan, davao je i izvršavao osobne zavjete.
Djeca su izrazila svoj vjerski osjećaj molitvom i paljenjem svijeća u svetištu.
Sveti Leopolde, moli za nas!
Zrinka Pavković