Moj prijatelju, mene više nema.

Al nisam samo zemlja, samo trava.

Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,

Samo je dio mene koji spava.

I ko je čita – u život me budi.

Probudi me, i bit ću tvoja java.

                                  (...)

(Pjesma mrtvog pjesnika)

Obilježavanje 115. obljetnice rođenja

hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića

         Prigodnim panoom u hodniku škole obilježili smo 115. obljetnicu rođenja pjesnika Dobriše Cesarića. Rođen je 1902. godine u Požegi, a umro 1980. u Zagrebu. Djetinjstvo je proveo u Osijeku, a zatim odlazi na studij u Zagreb. Bio je pjesnik, prevoditelj, esejist i urednik. Najviše je prevodio ruske i njemačke pjesnike, a njegove su pjesme prevedene na sve slavenske i brojne svjetske jezike. Za književno i životno djelo dobio je više nagrada i priznanja.

        Pjevao je o osobnim iskustvima, o pejzažu, o životu i smrti, o socijalnim motivima, o ljubavi i zavičaju, o pjesničkom stvaralaštvu. On je i pjesnik svjetlosti, svjetla uopće na mene jako djeluju. Paljenje prvih svjetiljaka za mene je uvijek svečan trenutak…; pjesnik tišine koji bi htio da mu uho šumi tišinu kao školjka i pjesnik bola jer pjesme rasplamsane bolom, gore ko svjetla za daljine. Snaga i moć Cesarićeve lirike je i muzikalnost stihova. Više od pedeset njegovih pjesama je uglazbljeno. Pjesme Tiho, o tiho, govori mi jesen i Voćka poslije kiše uglazbljene su čak pet puta.