Sveta misa zadušnica i komemoracija žrtvama zločina

1.     listopada 1942. u Gatima i Čišlima

Pripremile Jadranka Petrušić i Zrinka Pavković

U nedjelju 30. rujna, dan uoči velike 70. obljetnice otkako su četnici popa Momčila Đujića napravili pokolj nad mještanima poljičkih sela Gata, Ostrvice i Čišala, svetu misu zadušnicu na komemoraciji u Gatima predvodio je splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić. Vjerujemo kako na riječi nadbiskupa nitko od prisutnih nije ostao ravnodušan. Podsjetio nas je još jednom na vrijednost i veličinu žrtve koju je hrvatski čovjek podnio, na značenje koje te žrtve imaju u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti kao i u povijesti ovoga našega poljičkoga kraja.

Nadbiskup je svoju propovijed započeo toplom pričom o životu naših starih Gaćana koji su prije 70 godina, u jesen 1942. godine pokosili i poželi ljetinu. A onda se dogodilo nešto puno strašnije od tragedije, dogodilo se zlodjelo! Dogodio se zločin. Kad se dogodi zlodjelo, onda ostajemo bez riječi i to zato što nas je strah i stid. Stid zato što je to učinio čovjek. I zato čovjek kao da zašuti, nema snage komentirati, nema snage progovoriti. Poniženje je to za čovjeka kao čovjeka.

U ovom zlodjelu je pogubljeno 96 nevinih osoba koje su skupile svoju ljetinu, kosile, žele i koje su svojim poštenjem živjele sigurno na ovom poljičkom prostoru. Ponosni Poljičani sklonili su se u svojoj kući, u prostoru svoga poštenja. Ali, nažalost, nisu bili sigurni u svojoj kući, u svom domu, pred svojom kućom, na svojoj njivi.

Ubijeno je 96 bioloških života, ali ne možemo zanemariti da su ovdje žrtve daleko šire. Svi oni koji su sudjelovali u ovom pokolju, u ovom zločinu, ubili su sebe, ubili su u sebi svoju dušu. Istina je ono što su mnogi rekli da bi radije stali u stroj za strijeljanje nego uzeli strojnicu i ubijali druge. Potrebno je ovu složenu ljudsku nevolju sagledati cjelovito i duboko. Odmakli smo se vremenski, ali zaborav nas ne smije nikada udaljiti od ovih žrtava.

            Nadbiskup Barišić napominje kako je napokon došlo vrijeme da se i o ovom zločinu progovori cjelovito, istinito, pošteno i odgovorno ističući pri tome, kako je sramotno slaviti svoje pobjede tamo gdje su drugi žrtve. U svima nama postoji demonska dimenzija i svima nam je potreban egzorcizam, oslobađanje od tih demona kako ih ne bi prenosili i time opteretili budućnost. Potreban je moment egzorcizma našega srca, oslobađanje od demona, da budemo otvoreni istini, objektivnoj i cjelovitoj, da možemo biti ljudi i da bez opterećenja možemo vrjednovati žrtve bez obzira na kojoj su se strani one dogodile. Trebamo biti ponosni na žrtve jer su bili u stroju, a nisu nosili strojnice i ubijali druge.

Na kraju nadbiskup poručuje kako je važno naše unutarnje pomirenje, ne može se ljubiti bližnjega na daljinu ukoliko ne ljubimo svoga bližnjega u svojoj obitelji, u svojoj sredini. Potrebno je rasti u ljudskosti, shvatiti tu odgovornost, tu širinu, otvoriti svoja vrata istini, otvoriti svoja vrata bližnjemu, otvoriti svoja vrata Bogu jer u protivnom ostaje zid i ono gdje smo bili prije.

Propovijed je nadbiskup završio molitvom Bogu za sve nevine žrtve, sa željom da ih nagradi, ali i za sve one koji su u sebi udomili demona i koji možda nisu bili ni krivi i nisu bili svjesni što rade, a učinili su to što su učinili, da im bude pravedan i milostiv.

U komemoraciji poslije svete mise sudjelovali su prigodnim kazivanjem poezije i učenici OŠ „1. listopada 1942.“ iz Čišala i to Mate Vuković, 6. r. (Drago Ivanišević: Pijesak strepnja) i Paola Kuvačić, 8. r. (Ljubo Stipišić Delmata: Živog sjemenja sjeme), a učenice Antonia Vuković i Danijela Kuvačić, 6. r. čitale su imena žrtava za vrijeme polaganja vijenaca. U polaganju vijenaca sudjelovali su i naši učenici s ravnateljem Ivom Sladojevićem.